Raspad SSSR-a. Najveća geopolitička kriza dvadesetog stoljeća

Srušenje SSSR-a, najveće područjedržava, koji zauzimaju 1/6 naseljenu zemlju, naravno, najveća geopolitička katastrofa XX stoljeća, je sustavno razgradnje u gospodarskim, socijalnim, političkim i socijalnim strukturama Sovjetskom Savezu.

Trenutno povjesničari nemaju ni jednogmišljenje o tome koji je bio glavni razlog za slom SSSR-a i je li moguće spriječiti proces raspada. Međutim, čimbenici koji vode do kolapsa, što je bilo dovoljno, uključujući i autoritarne prirode sovjetskom društvu, nejednakosti opsežnog gospodarstvu, neke od najvećih umjetnih katastrofa, međunarodnih sukoba, uključujući nemira 1972. u Kaunas, masovnim demonstracijama 1978. godine u Gruziji, događaji u 1980 u Minsku, događajima iz prosinca 1986. godine u Kazahstanu, itd .: sve to je rezultiralo raspadom sovjetskog sustava kao rezultat spajanja.

Pokušaji reforme sovjetskog sustava doveli su do produbljivanja krize u zemlji koja se u političkoj areni izrazila kao sukob predsjednika SSSR-a Gorbačov i predsjednika RSFSR-a Jelcin.

Zemlje sovjetske zajednice počele su branitinjihova neovisnost. Zahtjev autonomije za svaku od 15 sovjetskih republika prijetio je sustavom središnje političke kontrole. Unatoč tome, u kolovozu 1991. godine Gorbačov je najavio da će 20. kolovoza sovjetska vlada potpisati novi ugovor pod nazivom "Savez suverenih država" s 15 republika, koji će im dati značajan dio vlasti središnje vlade. Naravno, navijači sustava, čiji je središte komunistička stranka, nisu mogli prihvatiti to, jer je svaka država dobila pravo da samostalno riješi svoje već unutarnje probleme, što je značilo gubitak moći sovjetskoj vladi. Osim toga, bilo je i drugih problema vezanih uz neprihvatljivost ugovora, kao što je problem podjele strateških raketnih snaga, protuzračne obrane i, naravno, oružanih snaga između republika jednako.

Sve to u kombinaciji je vodilo politički ilogički predvidljiv kolovoz špagar i stvaranje izvanrednog odbora bez Gorbačova, koji je najavio izvanredno stanje u jutro 19. kolovoza, a također je obavijestio da su predsjedničke ovlasti prenesene na potpredsjednika Gennadija Yanayeva.

Boris Jelcin kritizirao je djelovanje Gorbačova iSredišnji odbor, kako u vladi tako i na ulicama grada. Pametno manipulirao svijestom naroda, i uspio je poslati velik dio stanovništva na njihovu podršku. Nakon deklaracije izvanrednog stanja, postovi su obnovljeni u Moskvi, a mobilizirano je oko 500 tankova i oklopnih vozila Emergency komiteta. Ali nedostatak eksplicitne vojne podrške nije zaustavio Borisa Nikolejevića, a on je i dalje govorio mnoštvu dok je stajao na jednoj od tih tenkova. Nakon što je postignut potpuni uklanjanje Gorbačova i sovjetske vlade ostali bez vođe, izdao predsjedničku uredbu prema kojoj cijela vojska ode do njega, a na kraju prestao pokušava desnih snaga kako bi se spriječilo potpisivanje ugovora. Dakle, raspad Sovjetskog Saveza doveo je do neovisnosti 15 republika i njihovog pojavljivanja na svjetskoj političkoj areni kao samostalnih država.

22. kolovoza, Jelcin, zajedno s dvjesto tisućagomila na trgu proslavila je pobjedu, otvoreno osudila Komunističku partiju koja je vladala zemljom 70 godina i odobrila trobojnu zastavu, čime je potvrdila odvajanje Rusije od SSSR-a.

Dana 24. kolovoza 1991. Gorbačov je podnio ostavku na mjesto glavnog tajnika i razriješio stranku.